Ta kocka šećera je jednostavno bila tu. Na stolu. Mamila je. Isijavala predivnim svjetlom tamo na toj tamnoj površini. Letjela je okolo po sobi. Željela je biti sigurna da nije zamka. Činilo se previše jednostavno. Morala je biti zamka. Nije željela umrijeti ili još gore biti uhvaćena od nekog klinca koji bi joj potom kidao jednu po jednu nogu, a ona bi vrištala bespomočno dok je mali nasilnik ne bi zgnječio. Ne, mora biti oprezna. Ali, napravila je već tri kruga po kuhinji i sigurna je da je prazna, a jednostavno ne može odoliti tihom ali jasnom dozivanju sa stola. Uzmi me. Uzmi me. Pjevušila joj je kocka. I tako je sletjela. Na rub stola. Napetih mišića. Najmanji trzaj i ona leti kroz prozor, neće se ni okrenuti. Ali ništa se ne događa. A kocka je nestrpljiva, kao da se počela topiti pred njenim očima. Hajde, dođi, uzmi me, uzmi me, uzmi me. Sada je ubrzala ritam pjevanja. Pošla je brzim korakom preko stola. Pa zastala, činilo joj se da je osjetila neki pokret. Ne. Nastavila je dalje prema tom bijelom usijanju. Tom neodoljivom užitku kojemu će se prepustiti za samo koji tren. I konačno bila je na njoj, nije se mogla suzdržati i kušati je sa strane skočila je ravno na nju. Zabila je svoja izdužena usta u nju, topeći njezinu toplu slatkost, sisajući to slatko zadovoljstvo iz nje. Osjetila je kako su joj sve, ma baš sve dlake na tijelu uzdignute. Osjećaj je bio neopisiv. Nema ništa ljepše od tople kocke šečera u praznoj kuhinji, kada nema straha da će te netko prekinuti na pola posla. I tako se prepustila užitku.

E sada, izbor je na vama. Jedan ili dva, oba završetka mogu biti istinita i realna. Broja su dva, dakle....

1. sva osjetila podredila je užitku, ništa izvan toga nije bilo ni bitno. Bila je zaokupljena tom toplotom, tom slasti. Vrata kuhinje su bila otvorena već neko vrijeme. Ona to nije ni primijetila, a kako i bi? Dječak je bio plavokos, plave oči, lijep, nedužnog izraza lica, kao i sva druga djeca njegovih godina, na umu mu je samo igra i zabava. I onda je vidio muhu na kocki šečera na stolu. Već je jednom ubio muhu, ali nije ju nikada uspio uhvatiti živu kao njegov prijatelj. Ovaj puta možda i uspije, muha se čini se previše opustila. Htio ju je poklopiti rukom ali se bojao da če je možda zdrobiti, pa onda ništa od zabave kidanja nogu. Uzeo je čašu s police i polako se približio stolu. Muha se nije ni trgnula. Poklopio ju je čašom. Zajedno sa kockom šečera na kojoj je bila. Muha je poludjela, iznenađena, uplašeno je počela zujati unutar staklenog zatvora. Zabijala se u staklo, htjela je pobjeći. Dječak je izvukao stolicu i sjeo na nju te strpljivo sa smješkom na licu gledao kako se muha muči i kako sve slabije udara o staklo. Odustaje.

2. sva osjetila podredila je užitku, ništa izvan toga nije bilo ni bitno. Bila je zaokupljena tom toplotom, tom slasti. Tako je dobro pomislila je. Učinilo joj se da čuje tiho uzdisanje iz kocke, ali znala je da joj se to samo čini. Svejedno to joj je dalo još malo dodatne slasti. A onda nije više osječala ništa. Jednostavno tako.

Netko je ušao dok se ona naslađivala. Čovjek, stariji, sijede kose, prazna pogleda neizoštrenog na ništa posebno, bio je obučen u nekakvu piđamu ili što i papuče, očito ne izlazi previše iz kuće. Došao je sa muhalicom, tom plastičnom ubojicom, ali kako je jednom rekao njezin otac – ne ubijaju muhalice muhe nego ljudi. I tako je i bilo. Starac je zamahnuo čak i prejako za tako malu muhu, ali očito je bio nesiguran u svoje stare mišiće, koji ga ovaj put nisu izdali. Izašao je iz kuhinje s ponosom u očima. Kocka je pala na pod. Na njoj je još bilo komadića njezina tijela, sljepljenih.